Vječnost efemernosti

Nedavno sam u jednoj studijskoj knjižnici nasumce listao knjigu, kad je iz nje ispala dopisnica, predratna, sa sićušnom naslikanom jugoslavenskom markom i nekoliko nevažnih rečenica. Podigao sam taj relikt prošlosti, filatelistički bezvrijedan, i upozorio voditelja knjižnice na nalazak, a on je ležerno odmahnuo rukom i rekao da je to knjiga iz obiteljske donacije, i da se u svakoj knjizi nalazi nešto slično. „Još jedan ljubitelj efemeralija“, pomislio sam ja, i vratio dopisnicu pokojnog vlasnika među stranice. Kad umrem, i moji se nasljednici otarase mojih knjiga, u svakoj će od njih biti nešto slično, oznaka prekinutog čitanja kojem se nikad nisam vratio – stari račun, vozna karta, ulaznica, dječji crtež, poruka ukućana, omot čajne vrećice, nešto od onih beznačajnih sitnica što se motaju po kući, što umru čim se rode. Odatle im i ime, efemeralije, od grčke riječi εφήμερος, što znači baš to da traju tek jedan dan.

Ali nisu i bezvrijedne, ma koliko bile kratkovječne! Vozna karta iz Londona odmah mi dozove u uho hučanje podzemne željeznice, a u nos onaj loš zrak; ulaznica iz Palladijeve vile u Vicenzi prenese me na taj čarobni brežuljak; nespretna dječja rođendanska čestitka me gane; sveta sličica s geslom sv. Franje „Cvati gdje si posijan“, koju čuvam više od trideset godina, navede me da razmislim da li se držim toga. A onda ih tutnem natrag u knjigu i zaboravim do sljedećeg slučajnog susreta – ali nisu svi tako nemarni. U ekstremnom postupku, saznajemo iz medija, jedan naš sugrađanin dao si je utetovirati staru bakinu poruku, nevješto išaranu staračkim rukopisom na zgužvanom papiru: BRUNO OZtAViLA ZANTi ČKOLADe pojedi VOLite BAKA. Koliko nježnosti u tako malo teksta, nije čudo da je Bruno poželio imati te tople riječi bake Matije uvijek sa sobom (to jest, na sebi).

Preobrazba krajolika, land art, također je efemerna umjetnost, jer svoje kreacije izlaže vodi, suncu i vjetru, a oni nikoga ne štede / Izvor Wikipedija

Doduše, i tetovaža se, kao i piercing, ubraja u efemerne vještine, usmjerene na ono nepostojano, baš kao i novinstvo – prve hrvatske novine, još prije Gaja, zvale su se baš Ephemerides zagrabiensis, i od njih, prikladno, nije ostao ni jedan primjerak. Novinstvo je slično umijećima prolaznog poput odijevanja, friziranja, kuhanja, spravljanja parfema ili paljenja vatrometa. Jedino, za razliku od novinara, oni koji se bave time mogu zaraditi nimalo efemerne sume: odete li u najskuplji restoran na svijetu, Sublimotion na Ibizi, nemojte ponijeti manje od 2.000 dolara; rekord za najskuplju frizuru drži Stuart Phillips iz Covent Gardena, koji je 2007. izdao račun na 8.000 funti; Sidney spali šest milijuna dolara za novogodišnji vatromet. Povijest je zabilježila bezbroj takvih skupih i munjevitih ekstravagancija, poput umjetnog vulkana koji je Gianlorenzo Bernini za obitelj Barberini tri mjeseca gradio u podnožju Španjolskih stuba, da bi nestao u erupciji za samo sat vremena.

Ne bismo li radije vidjeli kostimiranu zabavu koju je organizirao Leonardo da Vinci nego Mona Lisu tisućiti put? Nas više zanima efemerno nego vječno; radije čitamo o svakodnevici u srednjem vijeku nego o bitkama, privlačniji su nam tračevi nego kraljevske kronike, simpatičnije marginalije na rukopisima od teoloških traktata. Suvremena je umjetnost efemerna, a rađala se u futurističkim produkcijama i dadaističkom kabaretu. Izraz happening prvi je upotrijebio Allan Kaprow za svoje djelo koje se odvijalo šest dana, od 4. do 10. listopada 1959. u galeriji Reuben u New Yorku. Hepeninzi su se obično i zbivali unutar galerije i uključivali su svjetlo, zvuk, dijaprojekcije i sudjelovanje gledatelja, ali su s vremenom izašli iz mode i ustupili mjesto performansima. Umjetnici poput Josepha Beuysa stvarali su izvan galerija i muzeja, ne pridajući svom radu nikakvu financijsku vrijednost. Za umjetnost su bile bitne subverzivne poruke, a njih su prenosili pokreti, zvučne skulpture, leci i jeftini masovno proizvedeni predmeti. Performans, koji čine život, kretanje i nepostojanost, ponudili su umjetnicima alternative statičnoj postojanosti slika i kipova. „Performans nije (i nikada nije bio) medij, niti nešto što umjetničko djelo može biti, već skup pitanja i briga o tome kako se umjetnost odnosi prema ljudima i širem društvenom svijetu“, rekao je 2016. teoretičar Jonah Westerman.

Pogotovo je efemerna zvučna umjetnost, koju je začeo futurist Luigi Russolo kad je između 1913. i 1930. izgrađivao strojeve što su radili buku. Marcel Duchamp zamislio je kompoziciju Erratum Musical, koju pjevaju tri glasa na note izvučene iz šešira. Do 1950-ih i 1960-ih vizualni umjetnici i skladatelji poput Billa Fontane koristili su se kinetičkim skulpturama i elektroničkim medijima, preklapajući živi i prethodno snimljen zvuk. Digitalna tehnologija omogućuje i više, stvaranje slika kao odgovor na zvukove, pri čemu publika upravlja umjetnošću, koja čak može, kao u Longplayeru Jema Finera, trajati tisuću godina. Preobrazba krajolika, land art, također je efemerna umjetnost, jer svoje kreacije izlaže vodi, suncu i vjetru, a oni nikoga ne štede.

Efemerni umjetnici možda najbolje oponašaju prirodu u kojoj, znamo, sve teče. Slapovi koji bujaju i sahnu ovisno o obilnosti pritoka, otoci koji se pojavljuju i nestaju, pješčane dine u pokretu, snjegovi koji padaju i kopne – na koncu, sve što živi je efemerno, tek jednima dan traje nešto duže nego drugima. A bezvrijedno s vremenom postaje vrijedno, čak neprocjenjivo. Kazališni programi, deplijani, meniji, privjesci, podmetači za pivo, maskote, razglednice, telefonske kartice, letak iz hotela, osobni dokumenti, pokazi, karte, stripovi, plakati, omoti čokolada, razne kutijice, sve se to zna zavući u neki kutak, da bi poslije mnogo godina izronilo, skrivajući auru ispod prašine. Digitalno doba lišava nas tih sitnica koje život znače jer sve postaje nematerijalno; digitalne knjige imaju digitalne bookmarkere. To je šteta jer je zapravo u efemeralijama najbolje sadržana srž življenja, ona iskra što će uskoro zgasnuti u tami.